PELJEŠAC

Pelješac (čakavski:Pelišac) je drugi po veličini hrvatski poluotok (nakon Istre) koji se smjestio na jugu Hrvatske u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Ime Pelješac najvjerovatnije potječe od imena brijega Pelisac smještenog povrh Orebića, i relativno je novijeg datuma. Tijekom povijesti su se upotrebljavala razna imena a najčešće Stonski rat (lat. Puncta Stagni, tal. Ponta di Stagno) ili talijanski naziv Sabioncello.

Pelješac je smješten na južnom dijelu Hrvatske. Omeđen je Neretvanskim kanalom, Malostonskim zaljevom, Mljetskim kanalom i Pelješkim kanalom. Pruža se skoro usporedno sa smjerom pružanja obale, od svog spoja s kopnom u Malom Stonu pa do krajnjeg rta Lovište dug je 77 km.[1] Površina Pelješca je 348 km2. S kopnom je spojen Stonskom prevlakom koja je na najužem dijelu široka 1450 m. Prevlaka je pretežno pjeskovita i očigledno je da je nastala nanosima, što pokazuje da je Pelješac nekada bio otok. Građa Pelješca je brdovita s dosta kraških polja. Građa je pretežno vapnenačka, tj prevladava kredni vapnenac, dolomit i eocenski fliš. Od svih brda najviši je Sveti Ilija (961m) kojeg još nazivaju i Zmijsko brdo ili Monte vipera.

Pelješac je naseljen vrlo rano, postoje ostaci koji datiraju u mlađe kameno doba ˙(neolit). Brojni ostaci su ponađeni po raznim špiljama na Pelješcu (Gudnja na Poraču, Spila na Kopnju Prinčeva spila na Zabradi). Pelješac kasnije nastanjuju Iliri iz plemena Plereja koji su također ostavili mnoge tragove postojanja. Rimljani dolaze na Pelješac u drugom stoljeću pr. Kr. i uspostavljaju vlast koja će trajati sve do podjele Rimskog carstva. Tada Pelješac dolazi pod vlast Bizanta. U ranom srednjem vijeku krojenje granica se vršilo ratovima i pravo vlasništva na Pelješac su polagali mnogi. 1326. godine Dubrovnik osvaja Pelješac a zatim ga 1333. kupuje od srpskog cara Dušana i bosanskog bana Stjepana Kotromanića koji su na njega polagali pravo. Dolaskom Pelješca pod vlast Dubrovnika svo stanovništvo biva proglašeno dubrovačkim kmetovima. Ispod brda Podzvizd, gradi se novi grad Ston, a njegove zidine koje imaju zadaću zaštite solane u Stonu. Razvija se feudalna poljoprivreda, a također i brodogradnja (Stonski arsenal je bio drugi po veličini u Dubrovačkoj republici) za ratne potrebe ali i za potrebe trgovine. Dubrovačka vlast nad Pelješcom je trajala do 1808. kada Francuska okupira, a zatim i ukida Dubrovačku republiku. Francuska vlast je bila kratka i nije ostavila traga na Pelješcu. 1814. godine Pelješac ulazi u sastav Austro-Ugarske i otada pa do danas dijeli sudbinu Dubrovačkog kraja.

Pelješac pripada jadranskom tipu mediteranske klime koju karakteriziraju duga, suha i topla ljeta s vedrim i mirnim danima. Zima je blaga i vlažna. Temperature zraka su relativno visoke tijekom cijele godine, a samo tijekom siječnja i veljače su temperature ispod 10° C. Prosjek sunčanih sati na Pelješcu iznosi i preko 2500 na pojedinim mjestima, što govori o velikom broju sunčanih dana. Biljni pokrov Pelješca je mediteranski, bogat i raznolik. Sveprisutna su crnogorična stabla alepskog bora (Pinus halepensis), pinije (pinus pinea), dalmatinskog crnog bora (pinus nigra Dalmatica), čempresa (cypressus) i dr. Makija koja prekriva dio Pelješca uglavnom sadrži slijedeće biljke: planika, vrijes, smrčika, grahorac, i ostale . Postoje i šume česvine crnike (querxus ilex), raste rogač, lovorika. Kraška polja i obronci mnogih brda su obrađeni i prekrivaju ih maslinici i vinogradi a ponegdje i južno voće: šipak, mandarina, smokve, badem, naranača,... Ponad Orebića raste šuma čempresa, najveća te vrste u Hrvatskoj. Klima i položaj uzrokovali su da na Pelješcu raste dosta ljekovitog i aromatičnog bilja: metvica, ružmarin, kadulja, lavanda, mažuran.

čempresova šuma

Osim bogatog biljnog, postoji i životinjski svijet. Čagalj (canis aureus dalmaticus), je specifična vrsta, koja je raširena na poluotoku. Velik je i broj divljači kao što su: mufloni, divlje svinje, zečevi, fazani i kornjače (zakonom zaštićene), a posebno jedan došljak iz Azije - indijski mali mungos (Herpestes javanicus). Muflon je uvezen iz nacionalnog parka Brijuni: 2 mužjaka i 6 ženki koji su se s godinama namnožili i može ih se vidjeti na najstrmijim padinama brda.

Pelješac je podijeljen na četiri općine i to:

    Ston - 2.605 stanovnika

    Janjina - 593 stanovnika

    Trpanj - 871 stanovnik

    Orebić - 4.165 stanovnika

Osim u ova četiri mjesta, stanovništvo je smješteno i u slijedećim selima:

    Boljenovići • Brijesta • Broce • Česvinica • Dančanje • Duba Stonska • Dubrava • Hodilje • Luka • Mali Ston • Metohija • Putniković • Sparagovići • Ston • Tomislavovac • Zabrđe • Zaton Doli • Žuljana - u općini Ston

    Drače • Janjina • Osobjava • Popova Luka • Sreser - u općini Janjina

    Duba, Donja Vrućica, Gornja Vrućica - u općini Trpanj

    Donja Banda • Kućište • Kuna Pelješka • Lovište • Nakovanj • Orebić • Oskorušno • Pijavičino • Podgorje • Podobuče • Potomje • Stankovići • Trstenik • Viganj - u općini Orebić

Od Lovišta u općini Orebić (krajnji zapad) do Malog Stona je udaljenost 77km.[2] Na Pelješcu prema popisu stanovnika iz 2001. živi 8.234 stanovnika.

Gospodarstvo

Tradicionalne gospodarske grane na Pelješcu su poljoprivreda, ribarstvo i pomorstvo. Od poljoprivrednih grana najizraženije su maslinarstvo i vinogradarstvo. Sve te grane su danas dobrim dijelom u sjeni turizma. Zbog turizma i iseljavanja stanovništva na Pelješcu se mogu naći brojni nekadašnji vinogradi i maslinici obrasli u šumu, makiju i garig ili pak pokriveni građevinama.