MOSTAR

Mostar je grad u Bosni i Hercegovini. Smješten je na obalama rijeke Neretve i kulturno je i gospodarsko središte Hercegovine, a ujedno i najveći grad u Hercegovini.[1] Mostar je upravno sjedište Hercegovačko-neretvanske županije[2] te sveučilišno, kulturno, gospodarsko i političko središte Hrvata u Bosni i Hercegovini. Mostar je jedan od tri službena grada Bosne i Hercegovine.

Grad je ime dobio po čuvarima mostova (mostarima) na obalama rijeke Neretve. Ubraja se u jedan od najljepših gradova u Bosni i Hercegovini. U njemu se nalazi Stari most, koji se zajedno sa starim gradom od 2005. godine nalazi na popisu zaštićene kulturne baštine UNESCO-a.

Mostar se nalazi na jugu Bosne i Hercegovine, točnije rečeno nalazi se u centru Hercegovine. Gradsko područje (Mostar i njegova okolina) se geografski može opisati kao čvorište sjeverne, zapadne i istočne Hercegovine. Kroz centar grada se proteže kanjon rijeke Neretve pa je Mostar poznat i pod nadimkom "grad na rijeci Neretvi". Izgradnjom brane za HE Mostar na rijeci nastala je akumulacija Mostarsko jezero.

U gradskom području (bivšoj općini) Mostar smještene su tri kotline. Na sjeveru je Bijelo polje, u kojoj je smještena većina sjevernih prigradskih naselja. U središtu je mostarska kotlina, u kojoj je smješten grad Mostar i većina zapadnih prigradskih naselja. Na jugu je Bišće polje, u kojoj je smještena većina južnih prigradskih naselja i mostarska industrijska zona. Bišće polje je lokalni naziv za spomenutu kotlinu, dok se na različitim zemljovidima koristi naziv Mostarsko polje.

Najpoznatija brda oko mostarske kotline su: Hum, Brkanovo Brdo, Galac, Orlovac, Mikuljača, Žovnica, Planinica i Fortica, a sam grad se nalazi na nadmorskoj visini 60-80 metara.[1] Dvije najpoznatije planine koje se nalaze u blizini Mostara su Velež i Prenj. Kroz Mostar teku rijeke Neretva i Radobolja, a u njegovoj bližoj okolici nalaze se: Drežanjka, Buna, Bunica i Jasenica.[2] Mostar je kao i većina hercegovačkih gradova veoma krševit.

Mostar ima umjerenu sredozemnu klimu s blažim, ali hladnim zimama (uz malo ili nimalo snijega), te veoma vrućim ljetima gdje temperature u hladu znaju iznositi i do 45 celzijevih stupnjeva. Zbog toga je Mostar bio najtopliji grad u bivšoj Jugoslaviji, a danas u Bosni i Hercegovini. Mostar je uz Atenu grad sa najviše sunčanih dana u godini, a snijeg u Mostaru je prava rijetkost. Zime u kojima se snijeg u Mostaru zadržao više od 15 dana: 1955./1956. (15 dana), 1962./1963. (23 dana), 1984./1985. (27 dana) i 2004./2005. (15 dana).

 

Jedna od najjačih zima bila je 1971. kada je izmjereno 37 cm snijega. Pamte se i jake zime 1929., 1940. i 1956. godine. Mostar je bio potpuno blokiran 4. veljače 2012. godine. Snježno nevrijeme, koje je trajalo više od 60 sati, izazvalo je prometni kolaps i paraliziralo život u gradu. Proglašeno je stanje elementarne nepogode. 5. veljače 2012. godine, izmjereno je 88 cm snijega, a Mostarci su ustvrdili da ne pamte takvo nevrijeme i rekordnu visinu snježnog pokrivača.[3]

 

Mostar je rekorder u Bosni i Hercegovini po najvišoj dosad izmjerenoj temperaturi, najvećem prosječnom broju oborina i najvećem broju sunčanih sati. Dana 31. srpnja 1901. godine, izmjereno je 46,2 celzijevih stupnjeva. U Mostaru, prosječno godišnje padne 1.515 litara po kvadratnom kilometru, dok broj sunčanih sati u godini iznosi 2.291. 24. siječnja 1963. godine, apsolutna minimalna temperatura je iznosila - 10,9, a 13. srpnja 1984. registrirana je apsolutna maksimalna temperatura zraka od 41,2 celzijevih stupnjeva. Srednja godišnja temperatura iznosi 14,6, zimska 5,8, a srednja ljetna temperatura 23,2 celzijevih stupnjeva.[4]

 

Dana 6. kolovoza 2008., živa u termometru u 13 sati u središtu grada Mostara dosegnula je 39, a na suncu je izmjereno čak 56,4 celzijevih stupnjeva.[5] Točno u ponoć, u noći s četvrtka, 16. srpnja na petak, 17. srpnja 2009. u Mostaru je zabilježena temperatura zraka od 29,3 stupnja Celzija što je, po riječima meteorologa iz Federalnog hidrometeorološkog zavoda najviše noćna temperatura ikada zabilježena od 1893. otkad se u BiH službeno vode meteorološka mjerenja.[6]

 

Mostar je bio među najtoplijim gradovima Europe u rujnu 2011. godine, koji je proglašen najtoplijim rujnom u posljednjih 65 godina. Ipak, bilo je i još većih temperatura, 15. rujna 1987. godine, u razdoblju neobično toplog vremena, u Mostaru je izmjereno 40,6 celzijevih stupnjeva.[7] Dana 14. prosinca 2011. godine, Mostar je osvanuo prekriven maglom što je dosta neobično za ovaj grad. Magla se iznad grada zadržala dobar dio jutra.[8] Srednja godišnja temperatura u Mostaru u 2011. iznosila je 16,2 stupnja Celzija, koliko je bilo i 1994. godine, a toplija od ove dvije godine bila je samo 1950. godina, kada je iznosila 16,9 stupnjeva.[9] Mostar je s temperaturom zraka koja je, 8. srpnja 2012., iznosila 40,3 °C, imao najvišu temperaturu izmjerenu u Europi.[10]

 

U Mostaru je od ciklone Juliane, 12. veljače 2013., palo 124 litra kiše što je najveća izmjerena količina padalina, ne samo na Balkanu, nego i u Europi. Još spektakularnijom ovu ciklonu čini podatak da je Mostar istoga dana primio drugu najveću količinu padalina na svijetu.[11] U prva tri mjeseca 2013. u Mostaru je palo nevjerojatnih 999,7 litara po metru kvadratnom. Ovo tromjesečje je i u Mostaru najkišovitije od 1955., a prethodno najkišovitije navedeno razdoblje je bilo 1970. kada je u sumi palo 878 mm, odnosno 122 litra manje. Također, novopostavljena rekordna količina padalina za mjesec ožujak iznosi 415,7 litara, što je upravo izmjereno u ožujku 2013.[12]

Pogled sa brda Žovnice na zapadna gradska predgrađa i grad Mostar, nad kojima dominira planina Velež.

 

Klima u Mostaru se u posljednjih desetak godina primjetno mijenja. Prije izrazito sušna klima danas je sve vlažnija i vlažnija što ljetne vrućine čini nesnošljivim i često zrelim za proglašavanjem elementarne nepogode. Mostar ipak ima ugodnu klimu pogodnu za uzgoj različitih vrsta voća i povrća. Jeseni i zime u Mostaru znaju biti izrazito kišoviti. Kad u proljeće nema kiše, Mostar izgleda najljepše što je često znala biti inspiracija za mostarske pjesnike.

Naseljena mjesta

 

Mostar ima status grada.

 

Naseljena mjesta: Bačevići, Banjdol, Blagaj, Bogodol, Buna, Cim, Čule, Dobrč, Donja Drežnica, Donji Jasenjani, Dračevice, Gnojnice, Goranci, Gornja Drežnica, Gornje Gnojnice, Gornji Jasenjani, Gubavica, Hodbina, Humilišani, Ilići, Jasenica, Kamena (dio), Kokorina (dio), Kosor, Kremenac, Krivodol, Kružanj, Kutilivač, Lakševine, Malo Polje, Miljkovići, Mostar, Orlac, Ortiješ, Pijesci, Podgorani, Podgorje, Podvelež, Polog, Potoci, Prigrađani, Rabina (dio), Raška Gora, Raštani, Ravni, Rodoč, Selište, Slipčići, Sovići, Sretnice, Striževo, Vihovići, Vojno, Vranjevići, Vrapčići, Vrdi, Zijemlje (dio), Željuša, Žitomislići i Žulja.

 

Pored Mostara, postoji i općina Istočni Mostar u RS-u, u čijem sastavu se nalaze dijelovi naselja: Kamena, Kokorina i Zijemlje. Općina Istočni Mostar do rata se u cjelini nalazila u sastavu općine Mostar. Poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma u sastav općine Mostar ušao je i dio općine Nevesinje koji je pripao Federaciji BiH, odnosno naselje Žulja i dio naselja Rabina.

Povijest

 

Šire područje današnjeg Mostara bilo je naseljeno još u prapovijesnom vremenu, što potvrđuju brojna nalazišta (više od 150) iz neolitika, bakrenog, brončanog i željeznog doba. Poznatiji neolitski lokaliteti su: Zelena pećina, povrh vrela rijeke Bune, najstarija ljudska naseobina na širem području grada, te nešto mlađe ilirske gomile i gradine, grobnice i fortifikacije. Među njima su naseljene pećine, grobovi, oružje, predrimski novac i sl. Uz stočarstvo i zemljoradnju u željeznom dobu se razvija i trgovina s okolnim središtima.

 

Iz ranijeg antičkog doba nema značajnijih ostataka, ali su zato ostatci iz perioda kasne antike i ranog kršćanstva izuzetno bogati i na širem prostoru Mostara su pronađene tri ranokršćanske crkve - u Cimu, Žitomislićima i Sutini. One su dokaz intenzivnog života u to vrijeme na ovim prostorima, u ondašnjoj rimskoj provinciji Dalmaciji, a istovremeno i dokaz relativno rane kristijanizacije na ovim prostorima. Gotovo svi navedeni lokaliteti, što je utvrđeno arheološkom istraživanjima, svjedoče o kontinuitetu života i kroz cijeli srednji vijek, jer se na svima njima, ili njihovoj neposrednoj blizini nalaze i srednjovjekovni grobovi, ali i stećci - autohtoni srednjovjekovni nadgrobni spomenici na ovim prostorima.

Srednji vijek

Grb velikaške obitelji Kosača, prema tradiciji osnivača Mostara. Iz ovoga grba, kasnije je proistekao grb zapadnog (hrvatskog) dijela grada.

 

Novo razdoblje nastaje padom Rimskog carstva i doseljenjem Slavena. Tijekom ranog srednjeg vijeka područje Mostara pripadalo je pokrajini Zahumlje (Hum). Unatoč vrhovnoj vlasti Franaka, ovi su krajevi imali određeni stupanj samostalnosti, posebice za kneza Mihajla Viševića Humskog (910. - 950.). Područjem su jedno vrijeme vladali Nemanjići, zatim bosanski ban, a tijekom XIV. - XV. stoljeća sve su snažniji humski knezovi. Jedan od njih - Stjepan Vukčić Kosača, koji je stolovao u Blagaju pored Mostara 1448. dobiva naslov hercega (odatle i naziv Hercegovina).

 

Osnutak grada Mostara vezan je uz izgradnju dviju kula/utvrda, sredinom XV. stoljeća, vjerojatno u doba hercega Stjepana. Utvrda na desnoj obali Neretve zvala se Tara, a na lijevoj Helebija. Kula Herceguša je sagrađena neposredno uz kulu Taru. Služila je u obrambene svrhe, a i za čuvanje nekadašnjeg visećeg drvenog mosta. Izgrađena je za vrijeme herceg Stjepana, po kome je dobila i ime. I prvi pisani spomen Mostara vezan je uz ove dvije kule: dubrovački izvještaj od 3. travnja 1452. opisuje kako se Vladislav Hercegović pobunio protiv oca Stjepana, otevši mu neke posjede. U izvještaju stoji: "ha preso quello di ... Blagay et do castelli al ponte de Neretva (uzeo je ... Blagaj i dvije utvrde na mostu na Neretvi).[2] Mostar je u to vrijeme bio bitna strateška točka čiju jezgru je predstavljao lančani most preko Neretve na mjestu gdje je rijeku bilo najlakše premostiti, te jake kule uz taj most, sa malenim naseljem oko te jezgre.

 

Ime Mostar prvi se put pojavljuje u turskome popisu stanovništva iz 1468.-1469., a da se ono odnosi na naselje oko dviju kula na Neretvi jasno je iz jednog dokumenta sa sjednice vijeća Dubrovačke Republike 1474 godine.

Osmansko razdoblje

 

Osmansko osvajanje Mostara dogodilo se vjerojatno 1468. U Mostaru je tada boravilo oko 35 osmanskih vojnika, kojima su podijeljeni posjedi, a zatečeni stanovnici su postali kmetovi. Isprva središte kajmakamluka, Mostar je zahvaljujući prometnoj važnosti prijelaza preko Neretve početkom XVI. stoljeća postao sjedištem hercegovačkoga sandžaka. Godine 1566. dotadašnji drveni most zamijenjen je kamenim, odluka kojoj je doprinio administrativni i prometni razvoj grada.

Kanjon rijeke Neretve u Mostaru. Slika potječe s kraja osmanskog razdoblja.

 

U XVI. i XVII. stoljeću bilježi se intenzivno širenja grada; krajem ovog razdoblja Mostar je imao oko 10.000 stanovnika. Grad se razvijao kao tipično osmansko naselje sa čaršijom i mahalama oko nje. Čaršija, koja je i najstarija, zauzimala je najvažniji, reprezentativni dio grada - područje uz sam most, sa obje strane Neretve. Mahale su se širile na sve strane od čaršije, prvenstveno na lijevoj obali Neretve, a na desnoj obali su bile smještene u podnožju brda Hum i na obalama Radobolje, manje pritoke od Neretve. Zanimljivo je istaknuti da je krajem XVII. i početkom XVIII. stoljeća, Mostar imao 24 džamije i 22 mahale. Na takav način je formirano gradsko naselje osmanlijskog tipa, koji će svoj vrhunac i konačni oblik vezan za taj period, doseći krajem XVII. i početkom XVIII. stoljeća, a čiji simbol i najznačajnije arhitektonsko ostvarenje predstavljalo velebni Stari most, izgrađen 1566. Tijekom XVIII. stoljeća došlo je do stagnacije i pada broja stanovnika.

 

Pred kraj osmanske vladavine, pred polovicu XIX. stoljeća, kao rezultat opadanja moći, te jačanja snage i mogućnosti, kao i uloge kršćanskog stanovništva u životu grada, dolazi do perioda izvjesne vjerske tolerancije koja se očitovala u dopuštanju izgradnje sakralnih objekata kršćanskih vjerskih zajednica u gradu. Najstariji kršćanski objekt predstavlja Stara pravoslavna crkva iz 1834. godine, izgrađena na obroncima brda Fortice u istočnom dijelu grada.

Ubrzo potom, i katolici Mostara su dobili svoj prostor. Godine 1847. izgrađen je kompleks stare biskupske rezidencije u Vukodolu, sjedište nove franjevačke provincije koja je nastala odvajanjem od Bosne Srebrene, te sjedište mostarskog biskupa. Napokon, 1866. godine došlo je do izgradnje franjevačke crkve sv. Petra i Pavla u samom gradu, uz koju će tridesetak godina kasnije biti izgrađen i franjevački samostan. Pravoslavci u Mostar svoju novu, Sabornu crkvu, dobivaju 1873.

Godine 1833. osnovan je poseban hercegovački pašaluk sa sjedištem u Mostaru, na čelu s Ali-pašom Rizvanbegovićem, koji je dobio i vezirski naslov. Započeo je neviđeni teror na kršćanima, posebno izražen u okolici Mostara, kada su Turci 1840. godine iz grada protjerali sve katolike, oko 320 katoličkih obitelji. U zadnjim godinama osmanskog vladanja, otvoreni su konzulati nekih zemalja (Austrija, Italija, Rusija, Velika Britanija i Francuska), a prometnom značaju pridonijela je izgradnja ceste Mostar-Metković 1862. godine.

Hrvatski narodni preporod

Hrvatski narodni preporod u Bosni i Hercegovini bio je, zapravo, odjek hrvatskoga narodnog preporoda u Zagrebu pa je i njegov početak kasnlo u odnosu prema Zagrebu, a isto tako, s obzirom na društveno-političke prilike u BiH, trajao je nekoliko desetljeća nakon Gajeva preporoda. Istina je da se preporod u Bosni i Hercegovini pojavio u Sarajevu, ali se njegov uspon dogodio u Mostaru, u središtu koje je imalo povoljnije nacionalne i druge društveno-političke okolnosti. U Mostaru se zahuktao kulturni život Hrvata tako da se na prelasku stoljeća u razdoblju od tridesetak godina objavilo oko 600 knjiga pa je Mostar koncem XIX i početkom XX. stoljeća postao jače kulturno središte od većine gradova na Balkanu. U Mostaru će se nakon 1850. godine početi otvarati prve učionice, kao ona u Vukodolu kod Mostara (1852.), zatim knjižnica i čitaonica pod Jusovinom (1861.), osnivat će se kulturna društva kao što je Kosača (1875.), odnosno Hrvoje (1888.), čiji je vrhunac osnivanje Napretka.

Dana 14. rujna 1902. godine osnovano je Hrvatsko potporno društvo za siromašne đake i naučike (današnje Hrvatsko kulturno društvo Napredak). Osniva se prva hrvatska tiskara (1872.) u Bosni i Hercegovini koju utemeljuje i vodi znameniti Franjo Milićević, a zahvaljujući tiskari pojavit će se i prve novine, prvi udžbenici i priručnici na hrvatskom jeziku u Bosni i Hercegovini.

Valja posebno istaknuti značenje prvih hrvatskih novina na tlu Bosne i Hercegovine što ih je pokrenuo i uređivao Franjo Milićević sa svojim suradnicima, a to su: Hercegovački bosiljak (1883.), Novi hercegovački bosiljak (1884.), Glas Hercegovca (1885.) i Osvit (1898.). Ova su mostarska glasila pronoslla pravašku orijentaciju za razliku od ilirske - preporodne ideje u Zagrebu i u Sarajevu. To se vidi i po nizu članaka političke naravi, to je očito i pojezičnim rješenjima, a i po drugim značajkama koje oni pokazuju.

Doduše, ideja hrvatskoga narodnog preporoda i ovdje se pojavljuje kao poticaj. Priznate su mnoge tečevine ilirskog pokreta, ali se ne prihvaća političko južnoslavenstvo jer se ono pokazuje kao zabluda i samonijekanje s obzirom na vrijeme i prostor u kojem živi hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Najpoznatiji preporoditelji u Mostaru bili su franjevci: Anđeo Kraljević, Radoslav Glavaš, Anđeo Nuić, Nikola Šimović, Augustin Zubac, Petar Bakula i Franjo Milićević koji su se dokazali kao graditelji, učitelji, dušobrižnici, ali i kao pisci prvih udžbenika, priručnika i kalendara, novina i samostalnih književnih ostvarenja.

Austro-Ugarska

Svakako prijelomnu godine u razvoju Mostar predstavlja 1878. godina. Tom godinom je označen definitivni odlazak Turaka i prestanak osmanske dominacije, te početak razdoblja austro-ugarske uprave. Austro-Ugarska sa sobom donosi nove, europske utjecaje, ne samo u upravljanju gradom, nego i u njegovom preoblikovanju, razvoju i izgradnji, što će, iako za svega četrdesetak godina, rezultirati skoro potpunom preobrazbom osmanlijske kasabe u europeiziran grad.[1] U tih četrdesetak godina Mostar je željezničkom prugom i cestama povezan sa ostalim centrima BiH i Dalmacije. Izgrađena su tri mosta u samom gradu - most na Musali, Lučki i Carinski most. Grad je dobio moderni vodovod i kanalizaciju i elektrificiran je.

Razdoblje austro-ugarske vladavine uz razdoblje Titove Jugoslavije predstavlja najplodnije razdoblje u izgradnji i urbanizaciji Mostara u cjelokupnoj njegovoj povijesti. Grade se novi objekti, javni, školski, stambeni i industrijski. Nova arhitektura, potpuno drugačijeg mjerila, kriterija i oblikovnih kvaliteta, polako zamjenjuje i istiskuje staru arhitekturu, ali poštujući je, ne rušeći je, nastojeći od nje sačuvati ono najbolje.

Tako su u Mostaru napravljene jedne od najljepših građevina orijentalnog stila pomiješanog sa austro-ugarskom gradnjom, poput: Stare mostarske gimnazije (Gimnazija Mostar), Gradske banje, hotela Neretve, vojarni: Sjeverni i Južni logor, Stare željezničke stanice i trgova: Musala i Trga hrvatskih velikana (Rondo). Među arhitektima koji su djelovali u Mostaru u to vrijeme ističu se Miloš Komadina, Miroslav Loose, Josip Vancaš, Maximilian David i drugi. Godine 1905. utemeljen je Hrvatski športski klub Zrinjski Mostar, najstariji nogometni klub u BiH.

Razdoblje prve Jugoslavije je zateklo jedan već sasvim moderan europski grad, sa dugom tradicijom. U tom periodu 1918. - 1945. jako se malo gradilo, tako da to razdoblje u razvoju grada ne predstavlja značajniji period. U gospodarskom smislu nije ništa učinjeno, Mostar nije uspio podići nijednu tvornicu. Formirano je više kulturno-umjetničkih društava na narodnom ili vjerskom temelju. Godine 1926., radnici su uspjeli osnovati kulturno-umjetničko društvo Abrašević, koje je dostiglo svoj vrhunac tijekom druge Jugoslavije. Čuvajući tradiciju, postizalo je zapažene rezultate.

Nakon osovinskog napada na Kraljevinu Jugoslaviju i proglašenja NDH Mostar se našao u talijanskoj interesnoj zoni na prostoru Nezavisne Države Hrvatske. Mostar je bio mjesto stožera nekoliko ustaških sdrugova, talijanskih i njemačkih divizija i domobranskih pukovnija, a također je postojao Mostarski bataljun u partizanima. Mostar je u Drugom svjetskom ratu dao dosta mladih života, koji su se borili za jednu ili za drugu stranu. Na području Mostara počinjeni su brojni zločini od strane četnika nad hrvatskim i bošnjačkim stanovništvom. 14. veljače 1945. se slavi kao dan oslobođenja Mostara u Drugom svjetskom ratu, a na taj dan partizani ušavši u Mostar su ubili nekoliko mostarskih franjevaca i nevino hrvatsko stanovništvo. Mostarski Hrvati i danas se na taj dan svake godine prisjećaju nevino ubijenih franjevaca i ostalih žrtava Drugog svjetskog rata.

Razdoblje Druge Jugoslavije je ostavilo velik trag na Mostaru. To razdoblje uz razdoblje Austro-Ugarske predstavlja najplodnije razdoblje u izgradnji, urbanizaciji i širenju grada Mostara u cjelokupnoj njegovoj povijesti. Do 1991. godine Mostar je bio mješavina kultura, naroda, vjera, civilizacija. Po tome je upravo i bio jedan od najpoznatijih gradova u bivšoj Jugoslaviji. Bio je čist dokaz kako različiti narodi mogu živjeti jedni pored drugih i jedni sa drugim u miru stvarajući jedinstven mostarski mentalitet.

Grad se nezadrživo počeo širiti, što je bilo uzrokovano snažnim industrijskim razvojem, izgradnjom velikog broja tvornica (Aluminijski kombinat, SOKO, Hepok kasnije Apro, Mostarska vinarija, Fabrika duhana Mostar, hidroelektrane na Neretvi, Unis, Tvornica prediva i pamuka Đuro Salaj, Rudnik mrkog uglja itd.) i pretvaranjem Mostara u industrijski, gospodarski, trgovački, prometni, turistički i kulturni centar cijele Hercegovine.[1] U postojećoj urbanoj matrici grad se razvijao planirano, ali bez nekih posebnih nastojanja na kvaliteti arhitektonskog oblikovanja.

Novi gradski oci su spoznali ogromne mogućnosti koje je pružao skoro potpuno neizgrađeni prostor na desnoj obali Neretve (zapadni dio grada). Zbog toga željeznička pruga, sada normalnog kolosijeka se premješta u istočni dio grada, a odmah se pristupilo urbanizaciji zapadnog dijela grada. Ubrzo su oranice, vinogradi i voćnjaci Mostaraca pretvoreni u velika gradilišta.

U samo nekoliko desetljeća, u zapadnom dijelu grada niknuo je niz novih gradskih četvrti: Avenija, Strelčevina, Zgoni, Bijeli brijeg, Centar 2, Zalik i dr. Glavnu ulogu u izgradnji Mostara su imala velika građevinska poduzeća sa područja Mostara: Vranica i Hercegovina. U gradu su se napravile brojne gospodarske i stambene zgrade, robne kuće, športski tereni i igrališta, škole i bolnice.

Tijekom rata 1992.-1995. Mostar je bio poprište ratnih sukoba i teško je nastradao. Razrušeno je sve ono što se gradilo desetljećima, pa i stoljećima. Važno je istaknuti da je Mostar bio najrazrušeniji grad u ratu u Bosni i Hercegovini, a srušene su brojne znamenitosti Mostara.[1] U početku, grad je bio granatiran od strane srpskih snaga. Srbi su držali većinu brda oko Mostara i istočni dio grada. U lipnju 1992. Mostar i dolina Neretve su oslobođeni združenom akcijom HVO-a i HV-a Lipanjske zore.

Početkom svibnja 1993. u Mostaru počinje Bošnjačko-hrvatski sukob. Bošnjaci, koji su do tada bili u HVO-u zajedno sa Hrvatima, uperuju puške u svoje suborce, ali se pod prisilom hrvatskih snaga povlače u istočni dio grada. HVO u blokadi drži istočni dio grada koji je pod kontrolom Armije BiH i granatira ga. Tijekom jednog takvog granatiranja od strane HVO, srušen je Stari most. Bošnjaci za rušenje optužuju HVO, a s hrvatske strane se ponekad čuje teorija da je most srušen podmetnutom minom[13] od strane Bošnjaka, koji su tada imali most pod svojim nadzorom. Obje vojske su organizirale brojne logore za ratne zatvorenike kroz koje je prošlo tisuće zatvorenika koji su doživjeli brojne torture i mučenja, a mnogi od njih u logorima su preminuli.

Unatoč inzistiranju[14] hrvatske i bošnjačke strane da se općina podijeli prema ratnim crtama razgraničenja, Međunarodna zajednica dijeli područje nekadašnje općine Mostar na šest općina (tri hrvatske, tri bošnjačke): Jug, Zapad, Jugozapad i Sjever, Stari grad, Jugoistok. Mostar postaje "grad slučaj" u 2004. godini jer neuspjeh da se domaći političari i stručnjaci dogovore oko administrativnog uređenja Mostara je doveo do toga da odluku o tome donese tadašnji visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Paddy Ashdown.

Ti dokumenti su poznati pod nazivom Novi statut Grada Mostara i oni od 2004. godine Mostar definiraju kao jedinstvenu gradsku cjelinu bez podjele na općine koje su do tada postojale. Umjesto navedenih općina postoje tzv. gradska područja koja predstavljaju izborne jedinice u gradu Mostaru. Iako je službeno ujedinjen grad, ujedinjenje se slabo provodi u praksi. Međunarodna je zajednica nametnutim Statutom osigurala privilegirani status manjinskim Bošnjacima u vlasti.

Na prijelazu iz XX. u XXI. st. Mostar se ponovno našao u prilici da bitno preoblikuje svoj izgled. Ogromna ratna razaranja unutar same urbane strukture, su pored velike štete i gubitka, stvorila i mogućnost da se da novi pečat gradu. Jedno od takvih nastojanja predstavlja veliki križ na brdu Hum kao simbol jubileja dvije tisuće godina kršćanstva, ali i simbol patnji i stradanja kroz koja je ovaj grad prošao u svojoj novijoj povijesti.

Stari most je rekonstruiran i potpuno obnovljen 2004. godine, a od srpnja 2005. ponovno je uvršten na UNESCO-ovu listu zaštićenih spomenika kulture svijeta. Obnavljaju se ratne ruševine i grade nove zgrade poput brojnih trgovačkih centara i stambenih zgrada. Ponovo je izgrađena Crkva sv. Petra i Pavla, franjevačka crkva, koja je teško stradala u ratu. Zvonik franjevačke crkve (visok 107 m) skupa sa zgradom Mostarkom (najvišom zgradom u Mostaru koja ima 19 katova, smještenom u zapadnom dijelu grada, a izgrađenom u doba bivše Jugoslavije) dominira mostarskim nebom. Obnavljaju se Ulica hrvatskih branitelja/Bulevar Narodne Revolucije i Ulica Tvrtka Miloša/Alekse Šantića, koje su u ratu bile prva crta razgraničenja između Hrvata i Bošnjaka, a danas su najrazrušenije ulice u gradu.

U okolici Mostara izgrađeni su brojni trgovački centri (OBI, Interex, Robot, Bingo i Škafa), a u samom gradu izgrađeni su veliki stambeno-poslovni centri (Prodajni centar Mostar, Stambeno-poslovni centar Rondo, Mercator Centar, Stambeno-trgovački centar Piramida, Stambeno-poslovni centar Orca i Trgovačko-uredsko-hotelski Poslovni centar Mepas Mall).

Početkom listopada 2008. godine, otvoren je obnovljeni, rekonstruirani i revitalizirani gradski park Zrinjevac. Nakon tri desetljeća dovršen je glavni bolnički objekt Sveučilišne kliničke bolnice Mostar. Svečano je otvoren 20. rujna 2008. godine. To je jedna od najbolje opremljenih i najsuvremenijih bolnica na prostoru jugoistočne Europe.[15] Obnovljena je, a potom i osvijetljena fasada mostarske Stare gimnazije (Gimnazije Mostar), jedne od najljepših zgrada u Mostaru.

U proljeće 2012. godine, središnji dio grada je dobio novi izgled. 25. ožujka otvorena je bivša zgrada Treće osnovne škole, dobivši novu namjenu, postala je Gradska vijećnica. Četiri dana poslije, 29. ožujka otvoren je Španjolski trg u novom ruhu i javni toalet. Osim središnjeg gradskog trga, novi kameni parter je dobila i ulica Nikole Šubića Zrinjskog, šetalište, koje spaja Trg hrvatskih velikana i Španjolski trg te prolazi pored parka Zrinjevca. Dana 15. travnja 2012. godine, u neposrednoj blizini parka Zrinjevca, na križanju ulica kralja Tvrtka i kralja Zvonimira, otvoren je Park nobelovaca, posvećen Ivi Andriću i Vladimiru Prelogu. Nasuprot spomenutog parka, nalazi se park Antuna Branka Šimića. Parkove su podigli Matica hrvatska Mostar, Hrvatsko kulturno društvo Napredak Mostar i Grad Mostar.

Dana 12. travnja 2012. godine, otvoren je Mepas Mall, najveći trgovački centar u Bosni i Hercegovini. Nakon dvadeset godina, ponovo se počeo graditi Kulturno-športski centar grada Mostara unutar kojega bi se trebala nalaziti gradska športska dvorana. Nova dvorana bi trebala biti dovršena uskoro, a njezin kapacitet će biti 5500 sjedećih mjesta.